Događanja

S Borisom Senkerom razgovaraju Tomislav Brlek, Lada Čale Feldman i Ivica Matičević, a songove izvodi Petra Blašković

Petak, 24. travnja 2026. U 19 sati

MMC

XXX. Dani Antuna Šoljana u Rovinju-Rovigno

***

Boris Senker (Zagreb, 1947) hrvatski je teatrolog, kazališni kritičar, leksikograf, književnik i prevoditelj.

Njegov rad pokriva povijest i teoriju kazališta, kazališnu kritiku i izvorno, tj. vlastito dramsko stvaralaštvo.

Bio je član autorskoga trolista Senker-Škrabe-Mujičić, čiji su komadi iz ranih sedamdesetih godina danas nesumnjiv dio hrvatske kazališne povijesti. Dovoljno je spomenuti tek Domagojadu ili O’ kaj, koji su redovito izazivali političke kontroverze, ali i ostajali na repertoaru godinama, pa i desetljećima. Nakon što se trojac razišao, Senker je nastavio pisati samostalno, pa iz toga razdoblja valja spomenuti Cabaret &TD iz 1999. i Fritzspiel iz 2002.

Kao teatrolog Senker se bavio europskim kontekstom hrvatske drame i kazališta nastojeći opisati utjecaj teorijskih ideja na kazališnu praksu i dovodeći dramske opuse domaćih pisaca u vezu s onim što se u njihovo doba zbivalo na svjetskim pozornicama, na koje su i sami znali koji put prodrijeti. Osobito se bavio Milanom Begovićem. Reprezentativna je njegova knjiga Kazališne razmjene (Zagreb, 2002.), gdje u devet studija zahvaća širok raspon od Držića do XX. stoljeća dotičući i takve teme kao što su režije Shakespearea u Hrvatskoj ili kolanje tekstova između zagrebačkoga i bečkog književnog kruga na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. U struci je Senker stekao visok znanstveni ugled, povjereno mu je 1990. da u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža bude vanjski glavni urednik prvo Bibliografije kazališta, koja je objavljena 2004., a potom Kazališnoga leksikona, koji je u izradi.

Boris Senker se okušao i kao kritičar aktualne teatarske produkcije. Godinama je objavljivao kazališne kronike u časopisu Republika (1985–91; 1995–2000) te je ondje stekao široku i zahvalnu publiku koja je vjerovala njegovim sudovima i uživala u njegovim lucidnim zapažanjima i briljantnom stilu.

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Puli a tudij komparativne književnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1971), gdje je i doktorirao disertacijom o kazališnom radu M. Begovića (1982) te do umirovljenja 2016. predavao na Katedri za teatrologiju i filmologiju pri Odsjeku za komparativnu književnost; od 2018. profesor emeritus. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 2012. Od ranih 1970-ih piše znanstvene radove, studije, eseje i članke o hrvatskoj i svjetskoj dramskoj književnosti i kazalištu, s naglaskom na XX. st., te prevodi stručnu literaturu s engleskoga. Objavio je knjige Redateljsko kazalište (1977), Sjene i odjeci (1984), Kazališni čovjek Milan Begović (1985), Begovićev scenski svijet (1987), Pogled u kazalište (1990), Hrvatski dramatičari u svom kazalištu (1996), Zapisi iz zamračenog gledališta (1996), Kazališne razmjene (2002), Pozornici nasuprot (2003), Bard u Iliriji (2006), Uvod u suvremenu teatrologiju (I–II, 2010–13), Teatrološki fragmenti (2011), S obiju strana rampe (2019), Prigodnice (2024), Književnici i kazalištarci (2025). Priredio je dvodijelnu Hrestomatiju novije hrvatske drame (2000–01). U suradnji s Tahirom Mujičićem i Ninom Škrabom napisao je petnaestak dramskih djela, a od 1990-ih istaknuo se samostalnim dramama (Pinta Nova, Pulissej, Gloriana, Cabaret &TD, Fritzspiel, /P/lutajuće glumište majstora Krona, Istarske štorice, 5 Hick-Star Top Girls, Podvala Ludosti, Astra, trilogija Istarska prikazanja), u kojima, ponajčešće u suigri s poznatim književnim predlošcima, duhovito progovara i o kazalištu i o vlastitom